Rastanak stručnjaci smatraju pravim žalovanjem i kao takvom se mora upravljati i metabolizirati. Počevši od skidanja nereda, tj. rješavanja svih onih predmeta koji pripadaju mom partneru ili me podsjećaju na njega i koji gužvaju moj dom i moj um. Pa idemo na stvari koje mi je dao tijekom godina, ljubavna pisma i niz uspomena, kao što je ulaznica za prvi zajednički odlazak u kino, album s fotografijama, pa čak i prvi grozd osušenih ruža. Daleko od svih tragova važnih trenutaka života para. Ali hoće li to biti dovoljno da se ponovno počne živjeti?
Razdvajanje: brisanje sjećanja
«Čak i da nije bilo suživota, nakon važne priče, moramo se vratiti na pravi put. Ako u trenutku oproštaja nema ništa od druge osobe koja je upala u moj dom, to je znak koji puno govori o tome kako je ta priča proživljena. U većini slučajeva, međutim, tu je četkica za zube, kućni ogrtač, možda košulja i sve ono što je on ili ona smislio za mene, što me podsjeća i tjera da to ponovno proživim. A u mnogim je slučajevima teško arhivirati čak i samo tih nekoliko stvari», objašnjava dr. Marinella Cozzolino, psihoterapeutkinja, klinička seksologinja i kreatorica Dimmy.it, internetskog psihologa 7 dana u tjednu.
Upravljanje fizičkim prostorima
«U slučaju zajedničkog života ili braka potreban je fizički i emocionalni angažman veći, jer postoji i potreba za pražnjenjem ormara. I suočeni s tim naporom, mnogi sami sebi kažu: "Ne mogu ja to" . Upravljanje fizičkim prostorima zapravo je jako teško jer prazan ormar simbolizira prazninu koju osjećamo u našim životima i koju još nismo u stanju prihvatiti, možda zato što izbor nije bio naš.Ipak, nečiji dom, mjesto gdje se živi, uostalom, prvi je teritorij na kojem se uspostavlja novi život, na kojem se miri s novom normalnošću», nastavlja stručnjak.
Razdvajanje: sačuvaj uspomenu
«Kad je odluka da kažemo zbogom naš izbor, jedva čekamo vidjeti prazan ormar. U tom su slučaju prazni ormari i ladice opipljiv dokaz odsutnosti partnera. Odsutnost zbog koje se osjećamo dobro. Nadalje, svaka osoba rješava nered na drugačiji način, ovisno o karakteru: postoje oni koji se moraju potpuno isprazniti, oni koji radije ostavljaju predmete koji čuvaju sjećanje. Ima i onih koji vrate sve, a za sebe zadrže džemper, košulju, knjigu, ukratko, element za održavanje prisutnosti te osobe u svom životu. No, to ovisi o unutarnjem miru koji se postigne na kraju priče», ističe dr. Cozzolino.
Nemojte zapeti u zašto
«Razdvojenost je jedan od najjačih stresova koje čovjek može doživjeti. U njemu uvijek postoji izdaja, ne nužno fizička, ali u svakom slučaju iznevjera očekivanja. Ono "Uvijek ću te voljeti" , "moj si ili moja" nestaje. Kao par osjećate se dijelom nas iz kojih ste onda izbačeni, nađete se bez dijela sebe koji je postojao samo zahvaljujući onom drugom. U takvim okolnostima često se osjeća potreba za psihološkom podrškom kako bi se metaboliziralo napuštanje. To je put koji pomaže, posebno ljudima koji idu u izolaciju razbijajući glavu zašto je gotovo. Otprilike 70-80% priča, zapravo, završi tako da jedan od dvoje partnera ne razumije zašto. I ta im blokada ne dopušta da nastave živjeti», ističe dr. Cozzolino.
