Par: kako se promijenio tijekom vremena? O tome se raspravlja u "Novim parovima, novim zajednicama" koje su uredile Alessandra Salerno i Aluette Merenda, a objavio je Franco Angeli. Autori su u knjizi pokušali identificirati dinamiku s obzirom na neke kritične događaje poput adolescencije, starosti, pandemije, propitujući nove tipove parova: rekomponirane obitelji, poliamorne veze, veze rođene na netu.
Par: ljubav nije dovoljna
«Uspjeh para ne ovisi samo o ljubavi ili seksualnoj privlačnosti. Zasigurno osjećaji, emocije i senzacije mogu navesti dvoje ljudi da odluče živjeti zajedno, ali oni ne jamče prijateljstvo, poštovanje, dobru komunikaciju i sposobnost upravljanja i suočavanja s kriznim trenucima koje, neizbježno, nosi život udvoje”, objašnjava profesorica Alessandra Salerno , psihologinja i psihoterapeutkinja, izvanredna profesorica dinamičke psihologije na Odsjeku za psihološke, pedagoške vježbe i znanosti o treningu Sveučilišta u Palermu.
Između nas
«U eri koju karakterizira fluidnost, nezadovoljstvo ili sigurnost društva društvenog tipa, doživljavamo, u početku na euforičan način, dimenziju autoreferencijalnosti, kao slobodu da se osjećamo super - heroji, sigurni, jaki, ali prije svega autonomni. Međutim, u isto vrijeme, osoba se suočava s dubokim osjećajem usamljenosti, koju karakterizira nemogućnost vjerovanja drugome i posljedičnu nemogućnost povezivanja, doživljavajući kontinuirane prolaze iz trenutaka velikog osobnog zadovoljstva (" Ne trebam nikoga" ") drugima samoće i tuge (" Trebam nekoga" ), pri čemu nam nespretni pokušaji traženja intimnosti vraćaju iskustvo veće usamljenosti" , nastavlja stručnjakinja.
Autonomija i pripadnost
«Čak se i značenje koje se pripisuje bračnoj vezi uvelike promijenilo: pojmovi vjernosti i "zauvijek" zamijenjeni su pojmom "ostat ću s tobom ako, i dok, bude uspjelo" .Često, naime, početnu euforiju zajedničkog druženja prati nemogućnost preispitivanja samog sebe. Biti par danas stoga karakterizira nova krhkost.
Potreba za uspostavljanjem intimne veze pripada želji da se izgradi posebno, sigurno mjesto, odnosno veza, gdje imate priliku "biti" i biti dobrodošli. To će biti moguće samo ako razlika postane oblik njegovanja emocionalne veze, a ne povod za destruktivan sukob. Potrebno je harmonično kombinirati težnju prema autonomiji s težnjom prema pripadnosti», ističe profesor Salerno.
Psihopandemija u paru
«Prisilni suživot parova tijekom karantene pojačao je sukobe koje je svakodnevni život razrješivao zahvaljujući satima provedenim odvojeno.Mnogi partneri morali su se suočiti s apatijom, demotiviranošću, ekonomskim problemima, nedostatkom pažnje na svoj izgled. Dapače, mnoge su cijele tjedne provele u kombinezonima, pidžamama i uz stalnu prisutnost djece što je uprskalo intimu para. Tome su pridodani daljnji izvori stresa, poput oca. Utjecaj na parove je stoga bio zaista snažan. Da ne govorimo o nasilju koje je neke žene osudilo na žrtve kod kuće», ističe stručnjakinja.
