Mnogi kažu da se ova pandemija, koja prisiljava sve da ostanu kod kuće, izolirani od drugih, može ojačati, osvijestiti i učiniti ljudima. Žao mi je što moram "pjevati iz refrena", ali mislim da ne. Umjesto toga, mislim da će čim se puste uzde sve nastaviti kao i prije, doista možda i gore nego prije, jer ćemo pokušati nadoknaditi "izgubljeno vrijeme".
U ove dane Obojila sam kolica za cvijeće koja su bila bolno zahrđala, a budući da sam četku imao u ruci, nisam se štedio i stigao sam do svega što je bilo okolo vraćajući je na novo, kao i do okruglog stola na kojem ljeti često ručam s obitelji. Tada čitam, pišem, kuham i … dosadno mi je.
Navečer, kad legnem vrlo kasno u krevet, osjećam muku. A muka raste kad pomislim da je sve stvarno i da stvar uopće neće biti kratka. U vremenu prije spavanja pokušavam se utješiti, mislim da imamo sreće u ovom našem ratu, ako ostanemo kod kuće možda nećemo umrijeti, imamo puno tehnološkog uzdržavanja, ne patimo od gladi, već naprotiv, ždrijemo se čak i više nego inače. Osim toga, nisam sama. Moja obitelj je istina, oni nisu ovdje, oni su u svojim domovima i osjećamo se usamljeno na telefonu ili u video pozivu, ali, moja mačka Tinkerbell je ovdje sa mnom. Sad, dok pišem, ona je smatrala da joj je dobro da mi se popne u krilo, izgleda fascinirano poskakivanjem tipki, raskomotila se i mrsila.. Što biste još mogli poželjeti? Pa, zasigurno možete poželjeti normalan život, u kojem možete slobodno izlaziti, bez naočale i bez distanciranja barem jednog metra od ostalih. Evo, volio bih što prije izaći iz ovog nestvarnog života.
Laura Traverso
