Tjeskoba i stres često su uzrok pretjeranog razmišljanja ili previše razmišljanja. Ali ako je razmišljanje toliko korisno, zašto se ljudi izgube u razmišljanjima i tjeskobi? Konstantno analiziranje vlastitog života i sebe obično nije poželjno, nezaustavljivo je i kontraproduktivno. Normalno, naš mozak nam pomaže riješiti probleme i jasnije razumjeti stvari, pretjerano razmišljanje proizvodi suprotan učinak. Dakle, što učiniti da izađemo iz ovog vrtloga?
Pretjerano razmišljanje i nesretnost
Previše razmišljanja jedan je od glavnih uzroka nesreće. Često zapnemo u beskrajnom krugu misli i to stvara nelagodu. Rješenje je ostati u sadašnjosti i skrenuti misli sa stvari koje nisu važne. Nick Trenton, bihevioralni psiholog, to objašnjava u svom najnovijem radu "Stop Overthinking" (LSWR). Knjiga za sve one koji gube razum u zamci tjeskobe i stresa. Autor se oslanja na načela bihevioralne psihologije i vodi čitatelje kroz prepreke tehnikama i strategijama koje pomažu smanjiti tjeskobu, kontrolirati misli i promijeniti mentalne navike.
Anksioznost: mogući uzroci
Ono što se čini jasnim je da anksioznost stvara pretjerano razmišljanje, ali što je osnova anksioznog poremećaja? “Istraživanje uzroka tjeskobe još je u tijeku. Neke suprotstavljene teorije sugeriraju da je to stvar osobnosti ili biološke predispozicije, tj. naslijeđene od jednako anksioznih roditelja.Anksioznost se često javlja uz druge poremećaje, kako psihičke (kao što je depresija), tako i fizičke (kao što je sindrom iritabilnog crijeva). Međutim, uočeno je da određene skupine, na primjer žene, više pate od toga i da elementi poput prehrane, stresnog načina života, prijašnjih trauma, pa čak i kultura igraju aktivnu ulogu», objašnjava Trenton.
Anksioznost i genetika
«Nijedan stručnjak nikada nije uspio s apsolutnom sigurnošću identificirati niti jedan genetski uzrok tjeskobe. Međutim, istraživači su otkrili genetsku komponentu. Dr. Purves zajedno s drugima u studiji Molecular Psychiatry, objavljenoj 2019., tvrdio je da kromosom 9 nosi gene povezane s razvojem anksioznosti. Međutim, posjedovanje ovih gena nipošto ne znači da ćete razviti tjeskobu. Studija dalje objašnjava da anksiozni poremećaji imaju 26 posto nasljedne stope. Što je s preostalih 74%? To ovisi o okolini i čimbenicima kao što su obiteljska povijest, prošla iskustva i trenutni način života.Ova vrsta istraživanja može biti složena jer postoje dva načina "naslijeđivanja" anksioznosti od roditelja: jedan je genetski, drugi se nalazi u roditeljstvu, u našim ranim formativnim iskustvima i tako dalje. Stoga je komplicirano odvojiti elemente genetskog utjecaja od bihevioralnih», nastavlja stručnjak.
Stres: pozitivan ili negativan?
«Stres nije loša stvar. Ako je to "eustress" , ili dobar stres, imat ćemo vrstu svakodnevnog pritiska koji nas inspirira, drži na nogama i izaziva nas da se poboljšamo. Međutim, kada stres postane preintenzivan, ima suprotan učinak i samo iscrpljuje naše psihološke resurse, zbog čega se osjećamo nesposobnima reagirati. S druge strane, također nas može stresirati potpuni nedostatak podražaja: to je "hipostresija" i javlja se kada nas okolina ne izaziva dovoljno. To nam pokazuje da nam za dobro osjećanje nije potrebno okruženje bez stresa, već ono koje je prilagođeno našim potrebama”, naglašava Trenton.
