Sjećate li se Kim Phúc, vijetnamske djevojke koja je glumila u simbolu fotografije Vijetnamskog rata? Vidimo je kako trči gola, izbezumljena, uplakana nakon što je napalm spalio njeno selo. S njom su i druga djeca koja bježe, prestravljena. Jedini odrasli su u pozadini, vojnici oprezno napreduju, s oružjem u rukama. Usporedimo ovu fotografiju s jednom od mnogih snimljenih tijekom invazije na Ukrajinu koja, u trenutku pisanja ovog teksta, još uvijek traje. To nije jedini rat koji se vodi u svijetu, ali pogađa Europu i stoga ima puno veću medijsku pokrivenost od svih ostalih.
Napominjemo da majka Ukrajinka bježi iz svoje okupirane zemlje noseći svoju djevojčicu u naručju i ruksak na ramenima s ono malo stvari koje je uspjela staviti unutra. Objema fotografijama, snimljenim u različitim ratnim scenarijima, zajednička je jeza svakog ratnog događaja, no možemo primijetiti razliku: Kim Phúc i ostala vijetnamska djeca koja trče u strahu su sami, njihovi roditelji možda nisu ubijeni u bombardiranju ili u svakom slučaju nestala, djevojčica je sa majkom.
Djeca u ratu i štit majke
Nadahnjujem se ovim fotografijama da razmislim o tome zašto djeca drugačije doživljavaju tragediju ratova ako imaju bliske ljude i životinje te predmete koji su bili dio njihovog svakodnevnog života u doba mira. Iskustvo je proživljeno od postanka svijeta svaki put kad bi se oni koji su nam prethodili u vremenu našli u uvjetima teške opasnosti. "Žene i djeca prije svega" viteška je zapovijed, a ne pomorska, usko povezana s potrebama preživljavanja vrste.
Prijelazni objekt
Naslov u novinama od 31. ožujka 2022.: “Svaki deseti Ukrajinac bježi u inozemstvo. Pola njih s lutkom: djeca su”. Funkcija lutke, lutke, plišane životinje jasna je mnogim pasioniranim čitateljima Schulzovih i Linusovih avantura s naslovnice. Možda će manje biti onih koji povezuju naslovnicu s prijelaznim objektom koji opisuje Winnicott, pedijatar i psihoanalitičar kojeg sam spomenuo nekoliko puta. Volio je paradoks od kojeg je jedan, "dijete ne postoji" , mogao natjerati srce svakoga tko nije želio pročitati objašnjenje koje je dao sam Winnicott: ne postoji "dijete" apstraktno, već uvijek u odnosu na drugim ljudskim bićima i okolinom.
Oporavak Winnicotta
Winnicott se bavio ovim pitanjima dobar dio svog profesionalnog života, čak i kada je bio pozvan organizirati živote prognane djece iz velikih gradova Ujedinjenog Kraljevstva izloženih nacističkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.Nije bio jedini. On i drugi kolege iz Ujedinjenog Kraljevstva neizbježno su se našli u privilegiranom opservatoriju za proučavanje obiteljskih veza. Među njima je bilo različitih mišljenja: zaštititi sigurnost djece tako što će ih odvojiti od roditelja i skloniti ih izvan velikih gradova na meti bombardiranja ili ih ostaviti u gradu pod zaštitom obitelji. Prvo rješenje je prevagnulo i dobar broj djece je raseljen u Child Guidance Clinics u londonskom selu gdje su radili eminentni znanstvenici, uključujući Winnicotta. Detalje će čitatelj moći pronaći u njegovim djelima Winnicotta među kojima predlažem Oduzeto dijete. Porijeklo antisocijalne tendencije (Milano, Cortina, 1986).
Osobno iskustvo
O ovoj temi moram ispričati osobno iskustvo kojeg imam vrlo živa sjećanja. Od svoje pete godine bio sam prvo dijete u bijegu, a potom prognanik. Govorim o godinama od 1942. do 1945. kada nisam imao Winnicott da me čuva nego samo majku, tetu, pet godina starijeg brata i trogodišnjeg bratića.U ovoj obiteljskoj grupi više nije bilo odraslih muškaraca jer su, da nas ne bi zapetljali, živjeli daleko, predani preživljavanju posljedica pada fašizma koji je zbrisao njihov prijeratni društveni položaj.
Majke štitovi
Stoga mogu dati svjedočanstvo iz prve ruke o odlučujućoj težini koju prisutnost majke ili žene koja zauzima njezino mjesto može imati filtriranjem ili ublažavanjem utjecaja malenih s užasnim iskustvima rata. Moj brat i ja pobjegli smo iz Tripolija avionom prije nego su stigli britanski pobjednici u bitci kod El Alameina. Stigli smo u Rim gdje smo se nekako smjestili do početka savezničkog bombardiranja glavnog grada. Sirene, stisnute dolje u podrumima, odrasli se naprežu gdje će bombe pasti, ja stisnut uz majku i brata, igram se s dinamo bakljom kojom sam jedva upravljao jednom rukom.Uskoro smo bili prisiljeni pobjeći zajedno s mojom tetom i malom sestričnom prema Marchesu gdje je nekoć obitelj dviju sestara, rođenih u Marchesu, imala zemljišne posjede i još nešto potpore od dalekih rođaka i starijih seljaka koji su radili za svoju obitelj u daleka vremena. Bilo je to razdoblje u kojem su tisuće talijanskih obitelji raseljene iz gradova ugroženih ratnim zbivanjima, tražeći utočište u svojim "malim domovinama" , selima u ravnicama ili planinama tu i tamo raštrkanim po Poluotoku.
Strah i užas filtriraju majke
Mogu samo zamisliti raspoloženje žena iz moje male obiteljske grupe, same, s odgovornošću troje djece, tražeći dom za život u tim mračnim godinama. Nakon nekog vremena shvatila sam da je jedna od velikih zasluga ovih dviju žena njihova sposobnost da svoj očaj i strah ne prenesu na nas djecu.
Rat je bjesnio u Markama iako na različite načine od onih koje smo iskusili u Libiji i Rimu. Nakon nekoliko mjeseci relativnog mira kojeg se sjećam s nostalgijom jer su to bili dani provedeni uvijek na otvorenom igrajući se s prijateljima ili živeći poljski život pod vodstvom nekog farmera, rat se pokazao u svom najtežem ruhu.
Policijski sat, pretresi i racije: riječi rata
Stigli su Nijemci u povlačenju, krenule su hajke u potjeru za partizanima, od kojih su dvojica pronađena, strijeljana na licu mjesta i njihova tijela obješena na javnom trgu. Za vrijeme policijskog sata patrole su išle po gradu pucajući u svaki osvijetljeni prozor i tako ubile i čovjeka koji mi je bio drag – zvao sam ga ujak – jer me odveo na selo svojim Guzzijem, nezaboravno iskustvo.
Rat koji pričaju majke
Između tragedije i nas uvijek je bio zaštitni bedem majki koje su se trudile da ne vidimo ono što nas je moglo uplašiti ili, kada se od nas nije moglo sakriti najteže posljedice rata, uspjele nas udaljiti s mjesta događaja ili minimizirao situaciju pričajući nam verzije onoga što se dogodilo koje su neizbježno završile, ako ne sretnim završetkom, riječima nade.
Majke i hrabre žene
Također smo bili podvrgnuti pretresu kuće što je opteretilo samokontrolu tete i majke. Potpuno naoružani njemački vojnik žestoko je pokucao na vrata. Zanimalo ga je imamo li oružja u kući i gdje su muškarci. Ovdje su moja majka i teta dale sve od sebe. Pokušali su djelovati smireno, pa čak i gostoljubivo, ponudili su kavu i malo kruha, nekako uspjeli objasniti vojniku da su ljudi ostali u Rimu i da ne samo da nemaju oružje nego da ne znaju ni koje su marke.
U blizini
Otvorili su sobe vojniku koji je pogledao oko sebe i činio se zadovoljan onim što je vidio. Otišao je, srdačno pozdravljen od majke i tete koje su se, čim su se vrata zatvorila, zagrlile preplavljene emocijama zbog opasnosti koja je izbjegla. Vojnik nije tražio da vidi tavan. Tamo bi našao tri sačmarice i mnogo šaržera, koje je ostavio simpatični "čika" koji me je upoznao s motociklima. Da ih je Nijemac pronašao, mojim hrabrim ženama ne bi bilo spasa.
Moć majčinskog štita
Onda su stigli Amerikanci i nedugo nakon vijesti o oslobađanju Rima, po nas je došao muž moje tete koji je kupio mali kamion na tri kotača u koji nas je nekako uspio sve strpati. Putovanje je bilo dugo i naporno razrušenim i još uvijek ne baš sigurnim cestama. Na usponu smo svi morali sići i pronaći seljaka u blizini koji je za male novce privezao vozilo za par volova i odveo nas na vrh.Usput smo barem u dva navrata vidjeli dva leša pokraj ceste koje su majke požurile definirati kao "ljude na spavanju" da nas ne prestraše. I ovo putovanje, iako iscrpljujuće, mi djeca doživjeli smo kao avanturu.
Stvarnost potrage, drama koje je proživjela zemlja i vrlo dugog povratka, upoznali smo godinama kasnije. Nama djeci ostalo je sjećanje na jedno razdoblje sveukupno puno iskustava, iako poremećeno nekim rijetkim emocionalnim neuspjehom majki koje nisu uvijek bile u stanju glumiti sigurnost, pa čak ni optimizam.
Tek mnogo kasnije shvatila sam i cijenila snagu majčinskog štita.
Što je Udruga GeA, opet roditelji
Fulvio Scaparro, psiholog i psihoterapeut, osnivač je udruge GeA koja se već 30 godina zalaže za podršku parovima u krizi kroz obiteljsku medijaciju.
«Kada smo 1987. osnovali Udrugu roditelja GeA, počeli smo raditi na projektu punom utopije: baviti se sukobima, posebice obiteljskim, ne samo kao destruktivnim događajima, već i kao prilikama za rast i transformaciju odnosa.Pomaganje roditeljima u razdvojenosti da povrate povjerenje, nadu, razumijevanje i međusobno priznanje. Širiti kulturu posredovanja iz koje se mogu izvući vrlo korisni rezultati ne samo za pojedince već i za cijelu zajednicu u smislu pomirenja društvenih odnosa i povjerenja u osobne resurse i resurse zajednice.
Tijekom godina pronašli smo mnogo suputnika obdarenih hrabrošću, optimizmom, dubokom sviješću da, u školi kao iu obitelji, u poduzeću kao iu institucijama, postoji sve veća potreba za posrednicima koji pomažu da se krene pregovarati, gledati dalje od moguće trenutne pobjede, tražiti alternativna rješenja za čeoni sudar.
Iznad svega, napravljen je dug i plodonosan put prakse i promišljanja ne samo o tome kako, kada, u kojim područjima posredovati, nego također i iznad svega zašto se isplati posredovati" .
Kako podržati udrugu GeA, opet roditelji
Možete pridonijeti predanosti Fulvija Scaparra usklađivanju obiteljskih odnosa:
- pridružite se udruzi GeA Genitori Ancòra www.associazionegea.it (godišnja članarina 50,00 €)
- uplatite donaciju veću od 50,00 €
- molimo potpišite u kućicu „potpora dobrovoljnom radu i drugim neprofitnim aktivnostima od društvene koristi, udrugama za društveno promicanje i priznatim udrugama i zakladama koje djeluju u sektorima navedenim u članku 10 c.1 točka .a del d.l.gsn.469 iz 1997.“ prisutan u svim obrascima za prijavu osobnog dohotka (Unnico, 730, CUD itd.) i upišite porezni broj 97059120150).
